субота, 18. јун 2016.

Vremeplov. Letnje jutro i veče i sve to pomešano


Jun i jutro. Ono baš rano vreme kad se sastaješ sa suncem. Ono kad uz mirisnu kafu podignete jednu nogu na stolicu, zagrlite je, spustite glavu na mekano koleno koje još miriše na kokos od sinoćnjeg mackanja mlekom za telo. Tako se u nozdrvama pomešaju kokos i kafa, a onda dohvatite papir od novina pa osetite i miris masnog papira, a onda u glavi analogija sa albumima za sličice (Pokemoni i Bratz), pa se setite detinjstva, letnjih večeri ispred kuće sa mamom, branjenja od komaraca (ja sam ono dete koje je vuklo Autan u spreju sa sobom jer, jelte, komarci me vole) i vetrić na malo naježenoj koži. Jednostavno. Koloplet misli i sećanja. 

Ne znam zašto ali leto je godišnje doba kada uvek počinjem da prebiram po sećanjima, verovatno jer ona najlepša vučem baš iz letnjih perioda tokom godina. Onda mi malo bude krivo. A što ne može opet tako? Jednostavno i spontano. Dobro, možda taj Autan pri ruci 24/7 nije baš  najspontanija stvar. Ovo sad pokušavam da utešim sebe humorom. Činjenica je da ne može isto. Jer više nemam šest godina, ne nosim bermude sa resicama i heklanu krop majicu i nije da mi je jedina briga u koju ulogu danas uskočiti - omiljenu naravno - urednica i pisac. Večiti putnik vozom (u stvari mala uzana drvena terasa moje bake), dete koje stalno pita komšije imaju li neke stare časopise (zamislite sreću kad dobijem masivnu Lepotu i Zdravlje od pre bog te pita od kad), mali kreativac koji pokušava da napravi nešto iz novog broja Praktike koju mama kupuje, ali nikako ne uspeva da bude baš kao na slici. Bez brige, tu je mama da sve popravi sa par poteza četkicom i odatle se izrodi glinena čaša koju i dalje koristim da skladištim obeleživače za knjige. Setim se vrele bele kafe (ljubav od malena, vidite) koju je tetka pravila za doručak koja najlepši ukus ima sa hrskavom kiflom. Da samo znate kako se sad smejem.

Onda shvatiš da ne može opet tako ne samo zato što si odrastao (dvadeset u septembru) i sad si kao odgovorna odrasla osoba (ma daj) već i zato što mora da prođe da bi mogao da se setiš te bele kafe, spontanosti, neupitnih snova bez crvića sumnje zvanog "da li ja ovo mogu". Vratim se na sadašnji trenutak i počnem da pišem ovo što sam iskucala iznad. Da nije prošlo ne bih mogla da se sećam i ne bih mogla da budem toliko srećna kad se setim. Da može ponovo i isto sigurno ne bi vredelo ovoliko. Onda se ona setna nostalgija pretvori u sreću. Možda ne može isto, ali može slično.

Progutaš poslednji gutljaj kafe sa mlekom bez šećera (godinama se prešlo na žestinu), odeš po još jedan debeli časopis jer znaš šta je to što želiš, usput napraviš par sitnih plesnih koraka od sreće (izgledam arogantno kad me vidite na ulici ali to verovatno jer razmišljam dignutog nosa, ali sam u suštini slatka i pomalo zveknuta) i kao Sofka u patalonicama sa resama otpočneš dan sa - ja to mogu!

Koja su vaša najlepša letnja sećanja? Ja bih o mojim mogla da pišem i pišem.

3 коментара:

  1. Анониман19. јун 2016. 18:07

    Obozavam ovaj blog prosto!

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман23. јул 2016. 15:15

    Upravo sam slučajno naišla na tvoj blog i čitajući ovaj post, sa suzama u ocima i osmjehom na licu, vraćena sam bar na kratko u to bezbrižno djetinjstvo. Hvala ti..

    ОдговориИзбриши