субота, 26. март 2016.

Kartica sa balonima i konfetima nije ono što mislite


Nedelja. Branč u studentskoj menzi (sve je luksuzno i "fensi" baš onoliko koliko želite da takvo bude). Srela sam koleginicu koja mi je ispričala za neki film za koji je, opet, njoj pričao drug. Znate kako ide taj lanac. Nismo ustanovile ime filma, ali suština je da je jedan od  likova  iznad  kreveta napisao šta želi da mu se desi i bum! Posle par meseci njegova, u momentu apsolutno neverovatna, želja se ostvrila. Isto se dešava i drugom liku koji nakon određenog vremena zaista kupuje identičnu kuću čiju je fotografiju isekao iz časopisa pre. Kuća iz snova. I priča teče dalje... Nije teško pogoditi gde gađam ovde.

Svake godine pravim listu, ali ne baš rezolucija, utvrdili smo da to i nije baš moj fazon, već stvari koje želim da mi se dogode, da kupim ili pročitam, posetim, odgledam. Moja lista nema formu "počeću redovno da vežbam". Ne, celoj stvari prilazim kao da je to nešto što ću sigurno ostvariti (kupiti, probati, pročitati...) Naravno da sve to ne odradim za godinu dana, ali kada bacim pogled na listu s početka 2014. shvatim da sam nekoliko stavki ispunila naredne, 2015. godine. 

I posle ovog referata, gore, moram da se upitam gde mi je lista za 2016? Smešno, ali nisam je napisala do juče, dakle, više od tri meseca nakon početka godine. Razgovor  sa koleginicom me je podstakao da se prisetim svoje prakse godišnjih lista, jer je zaista lep osećaj kad vidiš da si ispunio nešto, makar to bilo i nešto "sitno"  kao npr. uživanje u prirodi, kraj reke (na listi nije bila vrhunski pripremljena pastrmka, ali i to se desilo). 

Nije baš verovatno da će mi za dve nedelje neko pokloniti stan u Njujorku i ključeve od Dodge Challengera (crni, molim), ali zašto da ne. Kada sastavim listu obično je tutnem u papirni džepić u planeru i potpuno zaboravim na nju. Kada se vratim na stari planer kako bih pronašla koju neiskorišćenu ideju, počnem da kopam i nađem papirče. Priznajem da mi neke stvari deluju smešno nakon  godinu dana, ali je interesantno ne samo zato što sam nešto ispunila ili još uvek nisam (neuspešan recept za makarunse put 4.), već i zato što mogu da vidim  kuda su se kretale moje želje pre godinu, ili dve. Koliko sam luckasta bila ( još uvek jesam) da izazovem sebe da uradim nešto čega se plašim. Znate onu čuvenu od Elenor Ruzvelt:"Uradite svakoga dana jednu stvar koje se plašite." Ja sam sebi postavila zadatak da to bude barem jedna godišnje. Dečijim koracima.

Inače, ovogodišnju listu sam napisala na čestitci sa balonima i konfetima. Da se proslavi kad se prežvrlja neka stavka. No, listu možete napisati i na salveti, ako volite taj spontani stil, ja sam malo više esteta, ali kako vam godi. Raspišite se i ne ustručavajte se, ništa nije glupo, svi mi hoćemo liniju pisaćeg pribora, svezaka i čestiki sa sopstvenim potpisom u zlatnoj tipografiji, zar ne? Svi želimo da usvojimo životnu filozofiju svoje babe koja je za vreme bombardovanja uživala u latinoameričkim serijama i koja svemu prilazi bez panike i zdravorazumski. Vidite. Ništa nije čudno. Na kraju krajeva, niko drugi sem vas nema gvir na listu. Te stoga, raspirite maštu.

Sad odoh po novine, a vi stvarno napišite tu listu! Ko zna, možda me zovnete na kafu  kad se uselite u kuću iz snova. Mada možete i ovako da me izvedete na dobar kapućino, kroasan sa kremom (koji ne bih trebalo da jedem jer kao magijom stvara bubuljice na mom licu (interesantno da drugi slatkiši ne proizvode ovo dejstvo)) ili sladoled od kokosa. 

P.S. Kapućino na fotografiji je iz Roggenarta, i zaista je bio odličan.