-Kuda kada pada? Kuda kada duva? Stvarno, kuda?
- Ustala sam u cik zore, pola šest beše. Odlučila da se ne obazirem što već treći dan pada kiša a vetar nosi glavu ( i lomi fensi kišobrane). Ostajanje kod kuće je no no. Duboke najke, dugačak kaput, kapica i debela ešarpa. Ranac na leđa i put pod noge. Prvi stop pravim kod obližnje kineske radnje. Fensi kišobran nije izdržao nalet vetra, te zato ganc novi.
- 250din manje u novčaniku.
- Ustala sam u cik zore, pola šest beše. Odlučila da se ne obazirem što već treći dan pada kiša a vetar nosi glavu ( i lomi fensi kišobrane). Ostajanje kod kuće je no no. Duboke najke, dugačak kaput, kapica i debela ešarpa. Ranac na leđa i put pod noge. Prvi stop pravim kod obližnje kineske radnje. Fensi kišobran nije izdržao nalet vetra, te zato ganc novi.
- 250din manje u novčaniku.
-Oni dosadni "truc truc" minuti dok tramvaj lagano ide ka gradu. Svaki put zakolutam očima na novoj stanici. A gde ti tačno žuriš Sofija? Opasno je kad postavim pitanje sama sebi. Nemam pojma Sofi, samo neka gospodin vozi.
-Tridesetak minuta kasnije izlazim iz prevoza bez nekog plana te zato po navici krećem prema knjižari. Jedna, druga ( U Knezu je u sklopu Vulkana otvoren kafe Čitaonica, mislim da se tako zove. Kul stvar u svakom slučaju), treća... Prelećem očima preko naslova. Hmmm, ništa me preterano ne privlači. Okej, sad se već brinem.
Da vidimo...
-Bez plana.
-Obraća se sebi u drugom licu (sad i govori o sebi u trećem licu).
-Ne poludi kad oseti miris knjiga i ganc novih šarenih sveščica pritom osećajući mahnitnu želju da uzvikne: "Sve, sve, sve!". Dobro, ne baš sve, ima tu i nekih "mahhh" knjiga, ali shvatate poentu.
?????
-Okret na peti. Sklapam kišobran i pravac BACIO. Stvarno sam prevršila svaku meru sa ovom "loše vreme depresijom". Vreme je za đelato. "Gospođice, molim dve izdašne kugle, kokos pa malina. Čaša, naravno." Vijugavim stepenicama na sprat. Sama. Ljubazna prodavačica se penje i menja muziku. Posle par minuta u radnju ulaze, verovali ili ne, neki tinejdžeri Italijani. Čim sam čula da glasno parlaju taj divan jezik raspoloženje mi se automatski popravilo. Stvarno sam bila na ivici da ih sve izgrlim onde. Što verovatno ne bi bila dobra ideja. Ali sam trebala da ih slikam. Mada, bolje je da samo ja sumnjam u svoje mentalno stanje, ne i drugi.
"Hvala vam, hvala za ovaj "jedem vrhunski đelato u nekoj italijanskoj đelateriji dok se pored mene opušteni lokalci zabavljaju" momenat. Nisu oni radili ništa specijalno, dakle, ništa što naši tipični tinejdžeri ne rade. Kikoću se, slikaju, gledaju šta će da naruče, ali meni je tako prijalo da čujem njihov milozvučan jezik dok uranjam kašičicu u kremasti đelato. Savršeno su se uklopili u moj "Jedi, voli, moli" scenario. Ok, što sam sad permutovala naslov knjige? Dakle, "Jedi, pa moli, pa voli".
-Poslenji greb kašičicom po slatkom dnu papirne čašice. Duga šetnja do krajnjeg tramvaj stopa. "Truc truc" do kuće.
Ne zamerite na ovlaš editovanim slikama, htela sam da sve objavim dok je taze.